Tanoreksija – ovisnost u suncu

Navike sunčanja i ponašanje na suncu mijenjali su se kroz povijest, a mijenjao se i stav stručnjaka o važnosti i potrebi sunca za ljudsko zdravlje. Nekada je preplanula koža, dakle izlaganje kože suncu, bila nepoželjna. Žene su posezale za svim i svačim kako bi svom tenu dale željenu boju, u 18. stoljeću koristile su čak i arsen. Potom dolazi 19. stoljeće kada je svijetla put bila iznimno poželjna jer se smatrala znakom aristokracije, da bi u 20. stoljeću preplanuli ten postao sinonim ljepote i zdravlja. Sunčanje na suncu i u solarijima uzelo je toliko maha da je u nekim europskim zemljama maloljetnim osobama zabranjena uporaba solarija. S novim navikama pojavio se i novi pojam tanoreksija – ovisnost u suncu.

Opsjednuti izgledom

Tanoreksija je sindrom psihičke i/ili fiziološke ovisnost o izlaganju UV zrakama, nevezano od toga radi li se o izlaganju suncu ili boravku u solariju, kako ljeti, tako i zimi. Tanoreksične osobe najčešće su opterećene bljedilom i stalno pokušavaju još malo potamnjeti, a i kada dovoljno potamne, stalno se boje da će njihova koža izblijedjeti. Slično kao što osobe koje boluju od anoreksije smatraju da nikada nisu dovoljno mršave. U ekstremnim slučajevima tanoreksije u podlozi se zapravo radi o poremećaju percepcije vlastita tijela – dizmorfofobiji, poremećaju pretjerane opterećenosti vlastitim izgledom i najčešće s fokusiranjem na jednu isključivo subjektivnu manu koja se objektivno ne uočava.

Odakle ovisnost o suncu

Sunce je zdravo, bez sunca nema sinteze vitamina D, no u osnovi ovisnosti o suncu nije ništa od toga, već činjenica da sunce utječe na proizvodnju endorfina u mozgu koji uzrokuje osjećaje zadovoljstva i sreće, pa čak i euforije. Endorfin se naziva i prirodnim morfijem budući da smanjuje osjećaj boli. U istraživanju iz 2005. god. na Sveučilištu u Sjevernoj Karolini provedeno je istraživanje o važnosti UV zraka pri sunčanju. U istraživanju su korištene dvije vrste solarija – jedna koja je emitirala UV zrake i jedna koja nije, no ispitanici nisu znali da se koriste dvije vrste solarija. Iako nisu znali za razliku, rezultati su pokazali da su je ispitanici uočili i da su počeli tražiti upravo onaj solarij koji emitira UV zrake. 2006. godine isti istraživački tim pokušao je ispitati važnost endorfina u ovom procesu. Ispitivali su dvije skupine studenata: ovisnike o solariju i one koji su tek povremeno koristili solarij. Polovica svih ispitanika primala je blokator endorfina prije izlaganja solariju. Rezultati su pokazali da ovisnici o solariju (ali ne i ostali ispitanici) koji su primali blokator endorfina počinju doživljavati simptome “apstinencijske krize” poput mučnine, vrtoglavice i treskavice unatoč činjenici da idu u solarij.

Oprez i sa zimskim suncem

Tanoreksija može biti iznimno opasna ovisnost jer UV zrake imaju štetan utjecaj na kožu. Sunce ima i pozitivnih učinaka: pomaže sintezu vitamina D u koži te lučenje hormona melatonina koji regulira biološki sat. Kada u zimskim mjesecima nema dovoljno sunca, melatonin se nedovoljno luči, posljedica čega je tzv. zimska depresija i osjećaj malaksalosti. Upravo stoga zimi tražimo više sunca i nerijetko se izlažemo suncu bez zaštite vjerujući da je “sunce štetno samo na plaži i ljeti”. Sunčamo li se pri tome na visinama, gdje smo izloženi jačoj radijaciji, uz to i na snijegu, o čiju se površinu UV zrake odbijaju, dobivamo višestruku dozu UV zračenja, zimsko sunce itekako je štetno.

UV zrake imaju puno više negativnih učinaka na organizam te treba biti izrazito oprezan pri izlaganju.

Kod neumjerena sunčanja, bilo na prirodnom suncu ili u solariju, javljaju se neželjene posljedice na koži kao što su crvenilo, plikovi i opekline, a dugoročno, poremećaji u pigmentaciji, pjege, mrlje, prerano starenje, bore te rak kože. Dugotrajno izlaganje UV zrakama dovodi do oštećenja kože te ona gubi sposobnost obnavljanja.

Starenje kože uzrokovano suncem jest proces prerana starenja kože izazvan pretjeranim izlaganjem bilo prirodnim, bilo umjetnim UV zrakama. Negativan utjecaj UV zraka je toliko izražen da dermatolozi čak 90 posto znakova starenja kože pripisuju isključivo njihovu utjecaju. U nekim slučajevima raskorak između svojstava kože i životne dobi može iznositi i do 20 godina, a ta prerano stara koža postaje gruba, izborana i suha, te su moguće i promjene pigmentacije kože u obliku žutih ili smeđih pjega po licu. Osim starenja kože izlaganje UV zrakama može uzrokovati i neki od oblika raka kože.

Bazocelularni tumori, koji se u pravilu javljaju na licu i vratu, povezani su sa stalnim izlaganjem suncu. Najčešće imaju oblik tvrdih kvržica, prozirni su i skloni krvarenju. Oni su, nasreću, najbezazleniji jer ne metastaziraju. Mnogo je opasniji spinocelularni ili planocelularni tip raka kože jer daje metastaze. Najčešće se pojavljuje na licu, posebice na donjoj usni koja je više izložena zrakama. Takvi se karcinomi najčešće razvijaju iz aktiničke keratoze, orožnjene tvorbe veličine leće do kovanog novca koja se ljušti. Ukloni li se kirurški na vrijeme, uz zračenje, to je dovoljna terapija.

Nažalost, UV zrake mogu utjecati i na pojavu jednog od najmalignijih tumora kože – melanoma. Melanom je zloćudni tumor, a karakterizira ga izrazita sklonost ranom metastaziranju. Melanom najčešće nastaje u pedesetim godinama života, a posljednjih se godina sve češće pojavljuje i u mlađoj životnoj dobi, između 25. i 44. godine života. Incidencija melanoma stalno raste. Ključni čimbenik bolje prognoze jest rano otkrivanje melanoma.

Unatoč brojnim upozorenjima o opasnostima UV zračenja osobe koje pate od tanoreksije, ali nažalost ne samo one, uporno se izlažu njegovu štetnom djelovanju. Negativne posljedice sunčanja često se pojave tek godinama nakon što započnemo s tom nezdravom navikom.